Translate

1 dio

Mirna


Prvi puta su se sreli krajem prosinca, u njenoj maloj trgovini, na blagajni gdje je ukucavala robu za naplatu. Serijski zavodnik u akciji. Poslije se često pitao tko je koga zaveo, onako, na prvu. Uvjeravala ga je, sa onim njenim prekrasnim smješkom, da je on nju oborio s nogu, ali je u dubini duše znao da ja on taj koji je tog predsilvestrovog popodneva pao kao glineni golub. Bez ispaljene lovčeve patrone. Od jednog pogleda. Njenog pogleda. Pred kojim je bio nemoćan.
Dok je stajao u redu ispred blagajne, primijetio je njene prekrasne plave oči, neznatno našminkane pune usne, crnu, kao ugljen, kraću, neukroćenu kosu. Pravilne crte lica skladno su upotpunile njenu prirodnu ljepotu, jednostavno, bila je lijepa kao pubertetski san.
Bit ćeš moja, prostruji mu glavom.
Došavši na red, posložio je artikle na pomičnu traku kad začu njen glas:
- Dobra večer, gotovina ili kartice? - upita ga profesionalno uljudnim glasom.
- Gotovina - on odgovori, dok je ona vješto ukucavala robu preko čitača.
- Želite li još nešto? - upita, pakirajući mu artikle u vrećicu.
- Da, pojas za spašavanje - nagne se prema njoj, našto ga ona zbunjeno pogleda.
- Čovjek se lako utopi u plavim dubinama - dometne, gledajući ju ravno u oči. I dalje ga je gledala ništa ne shvaćajući. Iskusni lovac je obilazio plahu srnu, siguran u svoju nadmoć.
- U dubinama vaših očiju - završi osmjehujući se i primijeti lagano rumenilo koje joj preplavi lice. Ona na čas zatvori oči, jedan mali trenutak, pa se zagleda u njega i plaho se nasmiješi.
- U tom slučaju vam ne treba pojas – dometne tiho, dok je slagala novčanice u blagajnu.
- Kako ne? - upita gledajući ju pogledom osvajača kojemu je plijen već takoreći pao u krilo. Još zadnji trzaj, pomisli u sebi.
- Plićak - podigne ona pogled - nema dubina.
Pogleda ju značajno u oči.
- Varate se - reče on - ja bih se sigurno utopio u tom plićaku.
- Vaše plave oči mame, treba znati plivati - nastavi samouvjereno.
Ovo je već toliko puta prošao. U pitanju su nijanse. Oči, kosa, usne, ovisi što bi mu prvo palo na pamet.
- Mislim da vi dobro plivate - potiho odgovori trgovkinja i tada se okrene slijedećem kupcu, a on uze svoju vrećicu i krene prema izlazu. Na samom izlazu se okrenuo prema njoj i zastao da vidi hoće li se i ona okrenuti za njim. Ako se okrene, pala je, slijedi joj završni udarac.
Kada je završila sa kupcem, okrenula se i, vidjevši ga gdje stoji na izlazu, lagano mu se nasmiješi, a on uzdigne palac na pozdrav, okrene se i izađe. Još jedna, zadovoljno se osmjehnu u sebi.
Mala je slatka, pravi med, i bio je u pravu, lako se možeš okliznuti i nestati u ljepoti njenih očiju. Ali ne i on, to nije vrijedilo za njega, on je taj koji osvaja, koji postavlja pravila igre, sve su te cure bile, manje-više, iste. Nije ih bilo teško zavesti, samo je trebalo malo mašte, volje i zrno upornosti.
Došao je opet za tri dana, pred kraj radnog vremena, muvao se između polica a da nije ništa kupio i čekao da i posljednji kupac ode i tada se uputio k njoj na blagajnu.
Primijetila ga je, nasmiješila se, vidjelo se da je i njoj drago što ga vidi. Srce mu je zaigralo, dok joj je predlagao da mu se pridruži večeras. Pristala je i od te večeri su zajedno. Kako lako, pomisli u sebi po tko zna
koji put.



۩۩۩۩۩


Istina, bio je zabavan, curama zanimljiv, slovio je za poželjnog frajera, lokalnog bećara rado viđenog na tulumima i zabavama na kojima bi se uvijek nešto ulovilo a nije ni bilo teško, mahom su se cure često same nudile.
Ozbiljnu vezu je smatrao dužu od desetak dana, a takvih baš i nije bilo, obično bi se pozdravili nakon što je dobio što je tražio i nije se baš trgao za nešto ozbiljnije. Osjećaji i radnje su mu se svodili na use, nase i podase i to je bio krajnji domet njegovih potreba i želja.
Bio je, vjerojatno neželjeno dijete, odrastao kod tetke Sofije, koja ga je prihvatila nakon što mu je majka nestala i za koju se dan danas ne zna gdje je i da li je uopće među živima. Tetka Sofija nije željela govoriti o njoj, on ju nije pitao i na tome je i ostalo.
Upravo kad je završio srednju školu, tetka Sofija je umrla i od tada je doslovce sam u stanu koji je poslije ostavinske rasprave pripao njemu.
Bio je zadovoljan u svom svijetu elektronike, hardwarea i čačkanja po njemu. Još je i zarađivao na tome, radeći u Brankovom servisu elektroničke opreme, pa gdje ćeš bolje. O softwareu su se brinule pametnije glave. Govorilo se da ima potencijala završiti faks, ali njemu je i srednja škola bila sasvim dovoljna, uživao je u životu i nije ga bilo briga za ozonske rupe, Ohmov zakon ili porez na prirez.
No, pokazalo se da je bio potpuno u krivu što se dosadašnjeg načina i poimanja života tiče. Na njegovu sreću. Mirna je razlog što je tek počeo živjeti život. I uživati u njemu.



۩۩۩۩۩



Mijenjala ga je, lagano i postupno, a da toga nije bio svjestan, njegovu esenciju, habitus, njegov način razmišljanja i odnos prema životu i okolini koji je bio prilično sazdan od arogancije, prepotencije, umišljenosti da je neodoljiv, jedinstven, poželjan u svakom društvancu i svakoj djevojci jahač s kojim bi radosno odjahala u suton.
Mirna ga je nesvjesno, svojom djetinjom iskrenošću i ljubavi prema životu, upoznavala sa istinskim vrijednostima kroz tihi šapat, blistavi osmjeh, radosni zagrljaj i topli stisak ruku.
Postupno i sigurno je upijao taj, njemu, potpuno novi pogled i svijet ljubavi, osjećaja, želja i potreba, svjesno se prepuštajući spoznaji da je postala razlog njegovom ustreptalom srcu koje ne može dočekati njenu crnu kosu na vidiku, njene usne, iskrice radosti u očima što su zajedno.
Sve je manje vremena provodio sa svojim društvom uviđajući ispraznost takvog ponašanja, gledajući sebe u novom svjetlu i sve se više čudeći samom sebi kako je i na što trošio svoju mladost, neprestano imao potrebu za dokazivanjem alfa mužjaka, noseći tu ulogu dignuta nosa, a ustvari nije bio svjestan goleme praznine takvog života.
Njegovo društvo se nemalo čudilo gdje je nestao onaj Karlo, bahat i nedodirljiv, ali im je bilo jasno tko je uzrok toj promjeni i samim tim je Mirna za njih bila persona non grata, nepoželjna po svim pitanjima i nestrpljivo su očekivali da se Karlo opameti i postane opet svoj.
Upravo takav odbojan, prezirući i ponižavajući stav prema Mirni ga je dodatno uvjerio u ispraznost dosadašnjeg načina života i s većim žarom se priklonio njenom naručju.

  

۩۩۩۩۩


U tih su dvije godine, upoznavajući se, prolazili uobičajene faze prilagodbe i dosta dobro je to išlo, nastojali su biti iskreni i brižno su čuvali i gradili niti koje su ih vezale. U bitnim stvarima su se slagali, tako da nisu dolazili u situaciju da se sukobljavaju.
Uostalom, Mirna se nije nikada posvađala, obično bi prešutjela, samo bi izvila jednu obrvu, slegnula ramenima i sa smiješkom mijenjala temu. Nije se isticala u želji da opravdava svoje stavove, ali je poštivala razlike u mišljenju ili ponašanju, nikada ne bi podviknula, protestirala ili se naljutila. Bilo je to neobično i s vremenom je Karlo sve više cijenio takav njen stav, uviđajući koliko je bila u pravu.
Otvorena je bila prema svemu, prihvaćajući svakoga, ali čvrsta u svojim pogledima i navikama. Bila je uvijek iskrena prema sebi i prema drugima, nije podnosila laž i okretala se od ljudskih podlosti, ne želeći ulaziti u sumnjive i bespotrebne rasprave.
Pomalo povučena i plaha, uživala je u jednostavnim, malim stvarima, obožavala svog Malenog, sitnog koker-španijela, kojega je pokupila na cesti promrzlog, prljavog i napuštenog, voljela je svoj dom i svoju majku, zazirala je od svečanih skupova, velikih riječi i govornika.
No, seks je bio posebna priča. Bila je naprosto zatvorena poput konzerve sardina, sramežljiva i prilično nedostupna. U prva tri mjeseca njihove veze je najdalje otišao do njenog grudnjaka, uspjevši ga otkopčati i rukom zagrliti njenu dojku, dok su se jednom prilikom, šetajući subotom navečer kraj gradske tržnice, zaustavili kraj praznog betonskog štanda.
Ljubeći ju lagano u oči, usta i vrat, osjetio je njenu rastuću želju i očekivao je da će, kao i uvijek do sada, njegove nestrpljive ruke, koje su krenule ispod njene majice, blago preusmjeriti propisno samo oko njenog struka.
Na njegovo iznenađenje, nije bilo otpora i on nastavi dalje, prtljajući oko kopče na grudnjaku, koju nikako da oslobodi. Stisnula se još više uz njega osjećajući mu rastuću nabreklinu u hlačama, a on konačno pobijedi kopču.
Zabacila je glavu unatrag, sklopljenih očiju i Karlo joj zadigne majicu do vrata, grudnjak skliznu sa njenih dojki i ukrućenih bradavica. Zaronio je lice među njene dojke, uzeo u usta toplu bradavicu i osjetio kako raste pod njegovim jezikom. Prepustila se i potom ga uhvatila za glavu, ubrzano dišući i šapćući.
- Što im to radiš?
- Sišem ih… grickam... - mrmljao je.
Rukama mu je mrsila kosu i stiskala glavu.
- Kako je to dobro… blagi bože… baš je dobro…- šaputala je sebi u bradu.
Opustila se, nemoćna od želje i Karlo ju još čvršće pritisne uz kamenu plohu štanda, šireći joj istovremeno noge svojim koljenom.
Čvrstina njenih bedara je polako popuštala i Karlo ju uhvati rukom ispod gaćica, osjetivši njenu vlažnost. Dlanom prekrije njene dlačice, već prilično orošene, osluškujući njene drhtave uzdahe.
Sad si moja napokon, pomisli zadovoljno, gurajući joj prste u njenu vrelinu, sklisku kao prezreli avokado, dok se Mirna tresla od nemira njegovog prsta, hvatala se rukama za njegova ramena i za rub betonske plohe štanda, tražeći oslonac za svoje nestabilne noge.
Tražila je daha zatvorenih očiju, drhtala rukama na rubu kamenog štanda, nekontrolirano stiskala i širila noge, nestajala u slasti koja je obuzela.
Karlo je znao da je pala, da je došlo vrijeme za kušanje njenih božanstvenih sokova, vrijeme je da tvrđava padne, da se teška okovana vrata, tako dobro i pomno čuvana otvore, dostojanstveno se prizna poraz, pokloni pobjedniku i da se časno predaju ključevi rajskih odaja.
No, Mirna se odjednom ukrutila i zastala.
- Nemojmo… dalje…- uzdahnula je isprekidanim dahom i podigla
mu glavu. Pogledala ga je u oči, duboko dišući. Stao je, iznenađen.
- Molim te - ponovi tihim, drhtećim glasom - nemoj dalje.
Oči su joj blistale od uzbuđenja i ona obori glavu, skrivajući sitne tragove krivnje u njima. Zastao je kao usred puknuća filmske trake, nesposoban prihvatiti naglu promjenu. Povukla mu je ruku iz njenih gaćica, još uvijek lagano drhteći cijelim tijelom.
Stajao je spuštenih ruku kraj nje, zbunjen, ljut i ponižen, ne znajući što bi rekao, dok je ona namještala grudnjak i spuštala majicu.
- Oprosti mi - reče tiho, spuštena pogleda - nisam htjela da ispadne
ovako. 
        - U redu je – promrmlja Karlo suho, ali ga ona prekine i stavi mu
ruku na usta. 
          -Znam što želiš - nastavi tiho - i znam isto tako da je grozno što se
ovako ponašam prema tebi - zastala je - ali…izgubila bih se - nadoda tiho.
Odmahnuo je rukom, misleći u sebi, mala sjebala si me, a Mirna nastavi.
- I ja tebe želim, potpuno i svim srcem, osjetio si to i sam, ali ne
ovdje, na štandu, na kamenu, želim da to s tobom bude posebno.
Koja spika za odjeb, pa nije toliki debil da to puši. No, šutio je, još
uvijek ljut i povrijeđen.
        - Željela bih ti dati sve, svoju sebe i svoje ja, sve što imam i što jesam - podigla je glavu, gledajući ga nesigurno u oči.
- Nisam djevica - dodala je - ali to nije vrijedno spomena, no još nisam spremna.
Šutio je i dalje ju netremice gledao.  
- A želim biti tvoja, vjeruj mi, ali se bojim da ne bi dugo trajali –
glas joj je i dalje drhtao - ne poznamo se dovoljno dobro, a znam tko si i što govore za tebe i ne bih voljela da me povrijediš.
Stajao je i dalje i šutio. Čekao je da vidi kamo to vodi. 
- Želim muškarca kojem ću biti voljena žena i prijatelj, ljubavnica i
dobra majka njegove djece. Želim muškarca koji se veseli mojoj sreći i tuguje sa mojim suzama, koji ne rješava probleme udarcima i uvredama – nastavila je tiho gledajući ga u oči.
Samo da ne spomene još Trnoružicu, pomisli Karlo zlovoljno, pa koja li je ovo romantičarka. Samom sebi ne vjeruje da si dozvoli slušati ovakve priče za klasični odjeb. No, slušao je i dalje, nekakav nutarnji sitni nagon ga je sprječavao da se okrene i ostavi i nju i njenu priču za malu djecu, ma kako god ona smiješno zvučala. Nastavila je.
-Taj muškarac dobiva ženu koja ga voli i želi, prijateljicu koja ga razumije i poštuje i ljubavnicu uvijek spremnu na sve. Taj muškarac si ti, ako to želiš biti – udahnula je duboko.
Šutio je i dalje, sad već malo zbunjen.
- Moje srce te odabralo i želi te i molim boga da mi usliši moje želje. Ako ti je stalo do mene, makar i mrvicu koliko ti meni značiš, molim te, imaj strpljenja da nastavimo graditi našu vezu, osjećam da možemo uspjeti i htjela bih da uspijemo… -  zastala je, sada već suznih očiju.
I dalje je stajao ispred nje, sad već dobrano zbunjen i prilično iznenađen njenom iskrenošću, slušao je njen glas, glas razuma i želje, čežnje i ljubavi, glas žene koja želi biti voljena.
Ipak je smatrao da je, nakon tri mjeseca veze, itekako prošlo vrijeme da se zadovolji njegov muški ego, da se konačno pojebu kao ljudi, da osjeti njenu slast, i normalno, nije htio mrvice, htio je sve, odmah i sada.
Istina je da nije njihovu vezu gledao njenim očima, sviđala mu se, bila je naprosto slatka, bio je zagrijan i čekao je priliku da se Mirna počne topiti i da dobije što mu pripada. Svu njenu suzdržanost i odbijanje svake ozbiljnije nježnosti, osim ljubakanja u kinu, u ulazu u njenu zgradu ili na tržnici, kao sada, bilježio je pod stavkom: duguje mi visoke kamate. Naravno da je nestrpljivo iščekivao dan naplate.
No, otvorivši mu se sada, predajući mu se na njen način, shvatio je u tom trenutku svu njenu zrelost i veličinu i koliko je, ustvari, malo držao do nje. Osjećao se jadno, postalo mu je jasno da je cijelo vrijeme bila svjesna tko je i što od nje očekuje, a nije joj nudio istodobno ništa, pa ipak mu se nadala.
U trenu, neka druga svjetla su se počela paliti na njegovom horizontu, polako je postajao svjestan promjene nastale novom spoznajom, drugačijim osjećajima. Nudila mu je sigurnost, ljubav, povjerenje, razumijevanje, prijatelja, ženu, ljubavnicu, a on je to zamalo propustio radi jednog dizanja nogu na kameni štand. Kakav sam ja tuljan, pomisli gorko. Raširio je ruke.
- Dođi – pozove ju, a ona mu padne u zagrljaj.
- Uspjet ćemo - obeća joj tiho u uho - siguran sam u nas. 
- I ja sam sigurna - dodala je i čvrsto ga stisnula. Stajali su tako
zagrljeni, prepuštajući se osjećajima. Čime sam ja zaslužio ovakvu žensku, pomisli zadovoljno.
- Hvala ti – prišapnu Karlo i pogleda u zvijezde. 
Podigla je obrve.
- Na čemu? - upita.
- Na tebi - nasmije se.
Sva sreća pa je tada, te subote, na gradskoj Tržnici, u tami subotnje mjesečine, Karlo spustio svoj nos, ponos i svoj ego i poslušao glas žene uz koju je kasnije spoznao slatki i veličanstveni svijet ljubavi. Svijet ljubavi za koji nije niti pretpostavio da postoji.

2 dio





Tiho i nenametljivo, uspjela je postati Karlov mladenački san, noćna želja i podrška, bila je njegov život i njegov svijet, savjest i putokaz, on je bio njen čovjek, njen muškarac i, što je najvažnije, njena ljubav.
Voljeli su šetnje uz Bosut, dok bi vjetar nosio lišće sa drveća, pa bi zastali gledajući patke u vodi i njihovu igru, ljubili se prislonjeni uz stup rasvjete, voljeli su proljeće i kasnu jesen u Vinkovcima, Vinkovačke Jeseni  i razigranu šokačku rapsodiju nošnji i zvuk tamburica.
Sjedili bi na klupi uz Bosut ili u Lenijama, oazom zelenila u središtu grada, držali se za ruke, gledajući se u oči upijajući ljubav koja ih je obavijala, sužavajući im prostor u svemiru samo na njih dvoje. Mirna i  Karlo. Kraj svijeta i svih postojećih dimenzija.
Ljeti su odlazili na kupanje, na Banju, umjetno jezero nastalo iskapanjem gline za potrebe domaće tvornice crijepa, ili su odlazili na bazene, prskali se vodom, njegove nemirne ruke pod vodom je nevješto i sramežljivo pokušavala skloniti sa njenih dojki, ljubio bi ju u vrat, oči, usta, dok se ona nelagodno osvrtala oko sebe.
Zimi su ostajali kod Karla, u malom stančiću u blizini nogometnog stadiona, dugo u noć, gledali pahulje kroz prozor, kuhali večere i pravili razne salate, pijuckali bambus i otkrivali svaki djelić tijela, mirisa i slasti, nezasitni u davanju, voljeli su se silinom koja ih je ostavljala bez daha, tijela su im igrala poznatu igru dok je usnama skupljao sitne kapljice znoja sa njenih uzdrhtalih dojki, bili vjerni i dobri igrači iskonske igre razigrane mladosti.
Bili su dva tijela nesposobna funkcionirati jedno bez drugoga, kao spojene posude, istih misli, pokreta i osjećaja, znali su točno što svaki treptaj ili pokret znači i kuda vodi.
Zabavljala ga je u početku njena plaha suzdržanost u otkrivanju sebe, svojih osjećaja i reagiranja tijela i što je više ulazila u taj svijet, tim mu se sve većim žarom prepuštala, svjesna svoje bespomoćnosti i istodobno uživajući radi toga.
Svoje potpuno prepuštanje i davanje je dizala do vrhunca, ljubeći ga istinskom željom, postajući svakom danom sve više svjesna svoje ljepote žene. Istodobno je i Karlo upoznavao sebe i svoju želju da ljubi kao što je ljubljen, da voli kao što je voljen, da želi kao što ga se želi.
Postupno su se izolirali od okoline, bili su zadovoljni zajedničkim trenucima, jednostavno bili su jedno, gradili su i potvrđivali svoj odnos na istinskoj radosti otkrivenih vrijednosti i silne potrebe za zajedništvom.
Svađa je za njih bila nepoznat pojam, pa čak ni sitne nesuglasice nisu ostale neriješene, mislili su isto o različitom, nadopunjavali nedorečeno, spajali naizgled nespojivo i time samo jačali vjeru u sebe i ljubav koja je postala toliko jaka da su se bojali priznati njenih nepoznatih granica.
Otvaranje Mirne je potaknulo Karlovu spoznaju o ljepoti čiste i nevine ljubavi, za koju je do tada držao kao do lanjskog snijega, svjestan koliko mu je ustvari bila prijeka potreba i da je, u biti, i sam bio takav, željan dati i primiti na način kako mu se Mirna prepuštala i davala.
Nikada do tada nije niti jednoj djevojci rekao da je voli, vjerojatno zato što to zaista nije osjećao i što mu je to bilo nezamislivo izreći.
A inače je bio toliko drven po tom pitanju da mu to nije padalo na pamet, jer je smatrao da za to nema potrebe, pa to mu je bilo kao da sluša razne plačipičke koje čekaju dnevnu dozu potvrde svojih slatko lakiranih noktića i trend frizure. Čuj. Volim te. Koja glupost.
No, naravno da je i to doživio, mora priznati, na svoju veliku radost. Svojoj Mirni je priznao da ju voli. O, da.
Bilo je to na njihovu godišnjicu koja se poklopila sa dočekom Nove godine koju su odlučili dočekati kod njene majke Željke, udovice, koja je rano ostala bez muža, dok je Mirni bilo samo pet godina.
Željka je bila profinjena, ljepuškasta i žilava računovotkinja koja se odrekla svog života priklonivši se poslu i svojoj kćeri svim srcem i dušom, nastojeći ne učiniti od sebe i kćeri razmažene i nesposobne osobe. Uspjela je njih dvije postaviti na mjesto dostojno poštovanja i njihov dom učiniti kutkom ugodnim za život.



۩۩۩۩۩



Parkirao je te večeri, na Staru godinu, ispred Željkinog stana i trčkarajući projurio kroz pahulje snijega, stao ispred ulazna vrata i pritisnuo zvono na ulaznim vratima.
Otvorila je Mirna, obučena u laganu haljinu od tamnog tila, golih ramena i crne, kovrčave kose koja joj je uokvirila lagano rumenilo na obrazima, naglašen crvenkasti ruž na punim usnama i većim okruglim bijelim naušnicama na ušima. Blistala je u svojoj ljepoti koje nije ni bila svjesna, iskrice radosti u njenim očima su se miješale sa svjetlom u hodniku.
Osmjehnula se, pozove ga pokretom ruke a Karlo je stajao na vratima, nijem od njene ljepote, gledao skamenjen u nju, grlo mu se osušilo, zatočen na tren, u vremenu i prostoru, od njene ljepote.
- Karlo - nasmije se Mirna - pa uđi, nemoj nam nositi snijeg za vrata.
Gledao je u te drage oči, toliko puta i uvijek i iznova nestajao u njenim ljepotama, taj njen pogled koji podsjeća na dugine boje i nebesko plavetnilo morskih dubina.
Ušao je u hodnik, poljubio ju, skoro nespretno, na što se Mirna slatko nasmijala, primajući ga za ruku. Ušli su u dnevni boravak i Željka je ustala iz fotelje i pružila obraz na njegov poljubac, radosno mu se osmjehujući.
- Dobro došao, Karlo, nadam se da nije bilo gužve na cesti - pozdravi ga ugodno tihim glasom.
-  A ne – odvrati Karlo - pada slabi snijeg, ali uredno ga čiste sa ceste.
-  Mali je, ali od srca – doda Karlo, vadeći iz džepa manji poklon, pružajući Željki crno bijelu narukvicu, kombinacija srebro-kaučuk, umotanu u prozirni svijetli šuškavi celofan sa mašnicom vezanom na krajevima.
-  Baš si šašav – nasmije se Željka, sakrivajući nelagodu, dižući ju prema svjetlu i okrećući ju u ruci - i hvala ti, što drugo da ti kažem.
Pozdravio je i Ivana, Željkinog dugogodišnjeg prijatelja koji mu, ustajući sa stolice, srdačno stisne ruku. Dobar, odan i iskren prijatelj obitelji koji je vremenom postao i Željkin oslonac i ljubavnik.
Sjeli su za stol, bogat slavonskim specijalitetima prikladnim za blagdane i prihvatili se čišćenja svih izobilja na stolu.
Večera je protjecala u laganom i lepršavom ozračju, spontano i ugodno. Nešto prije 22h Željka i Ivan najave da žele nastaviti doček kod Ivanovih prijatelja, već su kao prije dogovorili, ali su nas ustvari htjeli ostaviti same.
Mirna se iznenadila, ali nije komentirala, već im je zaželjela ugodan nastavak večeri.
Ostali su sami u toplini dnevnog boravka, uživali u predstojećoj samoći. Mirna je upalila svijeće na stolu i ugasila svjetlo, pustila glazbu iz glazbene linije i povukla Karla u zagrljaj.
Plesali su, lagano, stisnuti uz zvuke Gibonnija, Azre, Parnog Valjka i naših dalmatinskih klapa, upijali atmosferu mirisa, zvukova i dodira.
Prepustio se toplini njenih ruku koje su mu grlile vrat, njene podatne i željne usne koje su se nudile i tražile njegove, napete bradavice koje su čekale da ih se ukroti, njeno uznemireno tijelo koje mu je rado predala, njena vlažnost i želja, divlja i neukroćena, koju je skoro mogao napipati u zraku kako su se sve više pripijali jedno uz drugo, nudila se, otvarala, željela i tražila, osjećao je miris žene, žene koja je svu svoju intimu i ljepotu prepustila u njegove ruke, svjesna dara kojega nudi.
Bilo je nestvarno, imao je osjećaj da nestaje u vremenu, da se gubi u njenim očima koje su potražile njegove, i tada, kad su im se pogledi našli, kada je tonuo u dubinu njenih očiju, čuo je sebe kako tiho i prigušeno govorim volim te, dušo, iznenađen i sam nesvjestan izgovorenog.
Zastala je, gledali su se i dalje, netremice, tko zna koliko dugo, vrijeme je stalo, izgovoreno je ostalo u zraku, kao da ga je Mirna namjerno uhvatila, materijalizirala, zadržala i upijala, dok ga nije prisvojila i pospremila u najdublji kutak svog srca i duše.
Nestvarna je bila ljepota njena golog tijela pod svjetlom lampica na kitnjasto okićenoj jelci dok su nestrpljivo strgali sa sebe odjeću i tu novogodišnju noć dočekali vrelih i znojnih tijela nekontroliranih pokreta, tu noć su dodirnuli svoj kutak svemira, tu noć je Karlo postao svjestan ljepote žene kad muškarac kaže ženi volim te, muškarac koji zaista tako i osjeća. 

3 dio


۩۩۩۩۩

Stao je ispred Željkinog stana i dvaput stisnuo sirenu auta, no vjerojatno su ga ugledali još dok je skretao u njihovu ulicu, jer su se odmah otvorila ulazna vrata stana u prizemlju.
Željka, Mirnina majka, stajala je na otvorenim vratima stana i mahnula mu rukom na pozdrav. Preskočio je par stepenica i prihvatio dva kofera koja su stajala u predsoblju, usput pozdravljajući.
- Bog, Željka, je li to sve? – upita ju.
- Nadam se ne - odvrati mu Željka i okrene se prema kćeri - mislim da se za dvadesetak dana ljetovanja treba ozbiljnije pripremiti što se garderobe tiče.
- Naravno mama, ti bi ponijela sve pulovere i par dugih hlača, u slučaju da sunce nestane iza kakvog prijetećeg oblaka - nasmije se Mirna izlazeći iz dnevnog boravka, noseći preko ramena svoju torbicu.
- Ali kćeri moja - nastavi joj majka - tebi bi bilo dovoljno par krpica i nešto sitnica, a vrijeme se začas promijeni…- brbljala je ne bi li se oslobodila napetosti rastanka.
- Zato sam i napunila dva kofera, mama - nadopuni ju Mirna i toplo ju zagrli. Godila joj je majčina briga i stoga ju poljubi u oba obraza.
- Ne brini se, znaš i sama da imamo sve što je potrebno, pa i više od toga - umirivala ju je - osim toga, godišnji odmori tako brzo prođu, da pošteno ni ne staviš prst u more, a već moraš natrag - tješila ju je Mirna, osjećajući i sama onu nelagodu kod ovakvih rastanaka. Željka ju zagrli i čvrsto stisne.
- Mirna, znam ja sve to, ali znaš da se brinem.
- Znam - umiri ju kćer - zato te i volim. Odvojila se iz zagrljaja i držeći ju za ruke, osmjehne joj se.
-  A sada mi reci što me čeka u frižideru kad se vratimo?- pogleda ju veselo.
- Torta sa jagodama, kao i uvijek - obeća Željka i rukom obriše suzu.-  Ah, do vraga, još ću se i raspekmeziti. Nije voljela rastanke.
-  Željka, ostaj mi dobro – Karlo joj stisne ruku na pozdrav - javit ćemo se čim stignemo - dobaci preko ramena dok je nosio kofere niz stepenice.
- To se podrazumijeva mama - doda Mirna sjedajući u auto. Dok su vezali pojas, Mirna pošalje dlanom poljubac Željki koja im digne ruku za pozdrav, a zatim brzo uleti u stan.
Krenuli su, a Mirna se blago nagnu prema Karlu i lagano mu dodirne obraz usnama za pozdrav. Uvijek bi ga ovako ljubila, dajući mu znanja da je tu, da ga voli, da je njen i da je njegova. To nije bila navika, znali su, već potreba da se osjete, da pripadaju jedan drugom, sitnica od koje sve polazi i u tim bi trenucima Karlo osjećao svu njenu mladost i radost  života s njom.
Izašli su iz uspavanih Vinkovaca prema izlazu na autoput za Zagreb, pa pravac Zadar. Bila je poprilična gužva, naročito kako su se približavali naplatnoj kućici u Ivanjoj Reci.
- More, dolazimo ti - uzdahnu Mirna kao da pozdravlja starog prijatelja. Naprosto je obožavala more, upijala njegove mirise i snagu valova, predavala mu se otvoreno i bez zadrške, što je za čistokrvnu slavonku bilo pomalo čudno.
Mirna ni po čemu nije izgledala kao slavonka blijede i svijetle puti, naprotiv, crnka i tamne boje kože, koja ni zimi nije gubila nijansu preplanulosti. Rođena vinkovčanka, ali čim bi prošla Velebit, zatvarala bi oči kao u molitvi, duboko disala kroz nos da joj krv brže poteče venama, kao da pipa morski zrak oko sebe i s prvim pogledom na morsku pučinu nestao bi sav umor nagomilan tijekom godine.
Karla bi uvijek zadivila ta njena ushićenost i očaranost koju Mirna nije niti krila i naprosto je uživala u tome.
- Još smo četiri stotine kilometara do mora - pecnuo ju je, znajući što se događa u njoj.
- Sitnica u odnosu na tristošezdeset dana, koliko smo bili daleko do danas - nije se dala, podsjećajući ga na prošlogodišnji odmor.
- U pravu si, prošle godine smo se sjajno proveli, bilo je neponovljivo, naročito zadnji vikend – dobaci Karlo i pogleda ju sa strane, smješkajući se.
- Ah, misliš na koncert Parnog Valjka, kada je kiša… - izvila je obrvu pokušavajući se sjetiti.
- Ne - prekine ju - mislim na vrijeme poslije koncerta - naglasi i ponovo se nasmije.
- Ne znam što je bilo smiješno, osim što smo pokisli i ... - na tren ga okrznu pogledom i lice joj obli lagano rumenilo.
- Pokvarenjak - izbaci suho i lagano ga lupi dlanom po ramenu - uostalom, bila sam pijana i malo toga se sjećam.
Nasmijao se grleno.
- Popila si rum-kolu poslije večere u petak, a subotu i nedjelju je padala kiša i nismo izlazili iz sobe od kada smo došli sa koncerta, dva dana skoro da nismo ni jeli, a kamoli pili, samo smo se jebali - nije joj dao uzmaka.
-  Nisi bila pijana, prema tome…? – zastane neumoljivo, naslađujući se njenoj nelagodi.
- Prema tome, pokvarenjak si -  ponovila je, nagnula se, zagrli ga rukom oko vrata, privuče mu lice i lagano poljubi u obraz.
- Ako me budeš još podsjećao na to, morat ćeš skrenuti na prvo parkiralište - prošaputa mu na uho, milujući mu dlanom vrat.
- Hej, nije fer dok vozim - pobunio se, osjećajući žmarce u vratu od njenog glasa i pobunu među preponama. Stavila mu je prst na usta i nastavila šapćući.
- Prema tome, mijenjaj temu ljubavniče – nasmiješi se i odmakne se od njega. Nije mu promakao pobjednički sjaj u njenim očima, niti ljubav  koju nije ni pokušavala sakrivati.
- U redu -  reče, dok je, dodavajući gas, obilazio jedan šleper.
- Mijenjam temu, što imamo za papicu? - upita.
- Što, zar si već gladan? - iznenadi se.
- Pa jesam - nastavi nevino - što nudiš?
- Napravila sam sendviče, a ima i bresaka, što bi htio? - okrenula se na zadnje sjedište da dohvati torbu-hladnjak.
- Doručak specijal - naglasi, gledajući ravno na cestu ispred sebe.
Zastala je u pola okreta i lagano pokrenula glavu prema njemu. Osjećao je njen pogled na zatiljku i jedva je zadržavao ozbiljan izraz lica i nakon nekoliko trenutaka sijevnu njen zapovjedni glas.
- Pogledaj me, gospodine Karlo Mihalić.
Okrenuo se prema njoj i nije se mogao suzdržati, te se počeo smijati, vidjevši kako se zajapurila.
- Pokvarenjak si – brujao je njen glas - do kosti, i to nepopravljivi - tražila je riječi, a on se nije prestajao smijuljiti.
- Pa pitala si što bih htio - i dalje se pravio nevin.
- Gospodine Mihalić – povukla se natrag u sjedalo - doručak specijal ćete dobiti u specijalnoj prigodi, kakva je bila i onda kada ste posluženi. A da bi uopće došli u takovu prigodu, obzirom na vaše ponašanje, mislim da ćete još dugo biti u postu- zagledala se u cestu ispred sebe.
Doručak specijal, kako su ga poslije nazvali, je bio apsolutno iznenađenje za Karla, jer je zaista bio nepripremljen za to od Mirne, djevojke koja se vlastite seksualnosti pribojavala i još uvijek znala posramiti. Veći dio noći poslije koncerta su se mazili, voljeli i naprosto uživali u zajedništvu misli i tijela. Ogovarali su svakog koga su se sjetili od poznanika i smijali se ludorijama kojih su se prisjećali.
Bilo im je tada osam mjeseci od kada su zajedno, a Mirna se i taj vikend pokušavala osloboditi nelagode koja ju je pratila dok bi se Karlo uvijek iznova divio njenom tijelu, šapućući joj razne prostote, koje nije baš lako prihvaćala kao dobra katolkinja.
Dan je dobrano zamijenio jutro kada mu se učinilo, kroz polusan, da čuje Mirnu pod tušem. Trgnuo se na njen glas iz kuhinje zovnuvši ga na doručak. Odskakutao je, onako gol, iz kreveta u kupatilo na umivanje. Obukao je gaćice i majicu i ušavši u kuhinju, stao kao paraliziran.
Mirna je ležala leđima na kuhinjskom stolu, rukama uhvativši noge ispod koljena. Na sebi je imala samo bijelu pamučnu potkošulju ispod koje su joj vidljivo iskočile bradavice. Gledala ga je ravno u oči, raširila je koljena i digla ih pod bradu.
Fiksirao je njeno međunožje, mali trokutić dlačica iznad procijepa. Bila je vlažna, da li od tuširanja ili uzbuđenja, nije bio siguran.
- Ako si za doručak, izvoli, evo ti moja… pička – prošaputa, gledajući ga netremice, još više šireći noge.
- Liži ju, siši, grizi, jebi, radi s njom što god hoćeš – nudila se uzbuđeno.
Trnci su Karlu prolazili vratom od svake njene riječi.
Prišao je stolu, osjećajući podrhtavanje svojih nogu i uhvati ju rukama ispod leđa. Pridigla se i sjela mu na dlanove. Zagnjurio je glavu u njenu vlažnost, lagano ju jezikom raširio i liznuo natekli klitoris.
 - Hoćeš da te ližem? - upita ju muklo.
- Hoću…liži me… siši - glas joj je drhtao.
I potrudio se, zaista, lizao je ju i grickao, sisao njen pupoljak, a bila je vlažna i slatka, gorka i sluzava, med i šlag, radost i ludost, nebo i anđeli, srž života. Raspustila se, nemoćna, nekontrolirano se trzala, nokte mu zabijala u leđa.
- Gurni mi ga - zausti zadihano - daj mi ga.
Uzdigao se i ne čekajući, zabio se u nju. Dočekala ga je spremna, vrela, vlažna, meka i podatna, a on je klizio i klizio, zabijajući se sve više i brže.
Gledao je kako vrti glavom, kako na tren otvara oči koje su negdje duboko u svemiru, kapljice znoja ispod trepavica i na usnama, ruke kojima je prihvatila njegove dok joj je stiskao dojke, podržavajući stisak, nudeći im ritam i snagu.
-      Jebi me Karlo - Slušao je njen dah, njene isprekidane riječi,
osjećao njenu vlagu i nestajao u mirisu i pulsiranju njenog tijela.
S naletom sperme se zgrčila u orgazmu, znojna, drhtavih bedara oko njegovih leđa, s krikom zadovoljstva, stegnuvši se oko njega, gubili su se u prostoru i vremenu, hvatajući zrak, nijemi od doživljenog, skamenjeni poput skulpture.
Potrajalo je prilično vremena dok su počeli normalno disati, zagrljeni i stisnuti u svojoj doživljenoj intimi, ljubavi i postojanju. Poljubila ga je, toplo, nježno i tiho upitala.
- Kako ti se dopada doručak? – skrivala je pogled.
- Mmmmm - mrmljao je ljubeći je - nikad bolji, slađi i ukusniji, pravi specijal.
Dignuo se na lakat, pogledao ju u oči i rekao.
- Anđele, činiš me muškarcem.
Stavila mu je prst na usne, ne dozvoljavajući mu da govori.
- Šššš, dušo, ti si moja želja, moj san i moja radost, trebam tvoj smijeh, tvoje oči i tvoje ruke, trebam te i volim jer si dio mene, u mom srcu boraviš.
To je Mirna, djevojka crnih kovrča i prekrasnih plavih očiju u kojima je rado tonuo, osmjeha kojem se radovao, tijela koje mu nudi toplinu i uzbuđenje, plaha djevojka koja je postala žena. Žena njegovog života. Žena koju je osvojio. Ili ona njega. Odavno mu je to prestalo biti važno.



4 dio



۩۩۩۩۩


Na autocesti je već sada bila poprilična gužva. Radio je javljao o povremenim zastojima na dionicama ispred njih i stvaranju kolona pred tunelima, što su se ubrzo uvjerili kad su naišli na prilično dugu kolonu vozila.
Karlo je vozio vrlo sporo, skoro sat vremena par kilometara, Mirnu je napola slušao i već je bio prilično nervozan kad ugleda odvojak sa autoceste na staru cestu koja je vodila na more. Predloži Mirni da siđu sa autoceste i nastave tom starom cestom.
- A znaš da je stara cesta u lošem stanju i puna zavoja – reče Mirna - uostalom, možda ni tamo nije bolja situacija.
- Nisi za to, jel'da? – upita Karlo rezignirano, nezadovoljan pogledom u dugačku kolonu ispred sebe.
- Kako ti hoćeš, ako misliš da ćemo brže stići, spustimo se, ali sat vremena prije ili poslije nam ništa ne znači - pokušavala je ostati na autoputu.
Trenutno su stajali i Karlo izađe iz auta da provjeri situaciju. Na nekih 2 km ispred ugleda plave rotirke.
- Saobraćajka - dobaci Mirni kroz spušteni prozor - sada je potpuni zastoj.
- Čemu žurba - promrmlja Mirna neodređeno.
Karlo primijeti da poneki vozači izlaze iz kolone i zaustavnom trakom odlaze na odvojak za staru cestu. Odluči isto i sjedne natrag u auto.
- Idemo starom cestom - reče i uključi se u traku za odvojak.
Mirna ga kratko pogleda.
- Odlučili smo? - nije joj se išlo starom cestom, očito.
Ubrzo su napustili odvojak sa autoceste i uključili se na staru cestu. Neko vrijeme su se vozili u tišini, osjećao je njeno blago nezadovoljstvo svojom odlukom.
- Nema veće gužve ovdje - primijeti Karlo suho.
- Da – promrsi Mirna - a što ovi silni kamioni tu rade? - nije mu dala mira.
- Tri kamiona nisu silni  kamioni – odvrati osjećajući nelagodu. Pojača radio.
- Trebam li šutjeti? - upita ga, ne okrećući se.
Pogleda u njen profil, ali nije ništa rekao. Bila je nervozna, nije voljela ovu usku, zavojitu cestu i promet krcat kamionima.
Vozili su se šuteći dok im je Gibonni  pjevao sa CD-a, a Mirna se pravila da spava. Prvi puta, koliko ga pamćenje služi, da se nisu uspjeli složiti, nije mu bilo nimalo ugodno, kao ni njoj.
Vozili su se, čas sporo, čas brzo, ali bez zastoja. Već duže vrijeme su vozili preko 80 km/h, promet nije bio gust, kao na autoputu. Odjednom se auto, koji je vozio ispred Karla, naglo zanio u lijevu stranu, prešao u suprotnu traku i Karlo u tren pomisli da je tom autu guma pukla, kad ispred sebe ugleda vozilo iz suprotnog smjera koje je pokušalo izbjeći taj automobil.
- Mirna - vikne Karlo panično, istodobno pružajući ruku prema njoj te divljački stisne kočnicu svjestan da je sudar neizbježan i u tom trenu osjete snažan udarac, nastane lom lima i stakla pomiješan sa jezivim zvukom kočnica i stisnutih sirena.
Okrenuli su se nekoliko puta od siline udarca i naglo stali sletjevši u kanal pokraj ceste, ostavši nagnuti na desnu stranu.
Osjetio je da će mu srce iskočiti od šoka i straha. Pogleda Mirnu. Bila je u šoku i čvrsto ga držala za ruku.
- Dobro si? - prošišta uplašeno, dok si je otkopčavao pojas. Klimnula je glavom dok je i njoj oslobodio pojas.
- Boli te što? - bio je zabrinut. Odmahnula je rukom da je dobro.
Izvukao se iz auta i povukao Mirnu kroz njegova vrata jer se njena nisu mogla otvoriti zbog nagnutosti auta na tu stranu.
Pomogli su im i ljudi koji su izašli iz okolnih kuća i vozila. Okrenuo se oko sebe i ugleda auto s kojim se sudario, ispod čije prednje haube se gomilao gusti, crni, smrdljivi dim.
Sledio se od prizora. Učinilo mu se da vidi osobe u vozilu, ali nije bio siguran, jer se nije moglo dobro vidjeti od dima, čuo je da netko viče da ima ljudi u tom autu, vladala je opća zbrka i panika.
Ugleda jednog čovjeka kako iznosi iz svog kombija vatrogasni aparat, ali se nije usudio prići vozilu. Karlo je dotrčao do njega i pitao ga zašto ne počne gasiti.
- Gori ulje, motor i tko zna što još - odvrati čovjek uspaničeno.
- Vatra – poviče netko iz gužve, koja se već stvorila na cesti.
Karlo primijeti vatru ispod savijene haube auta s kojim se sudario, koja se naglo proširi ispod haube i obuhvati unutrašnjost auta. Uzeo je aparat iz ruku neodlučnog vozača kombija i potrčao prema zapaljenom vozilu, usput deaktivirajući sigurnosni ventil.
Samo da proradi, pomisli i usmjeri mlaznicu prema vatri.
Pritisnuo je ručicu i gusti bijeli oblak praha snažno prošišta kroz mlaznicu aparata. Vitlao je mlaznicom po zraku i malo po malo plamen se gasio i nestajao. Bilo mu je vruće, znoj mu se cijedio u oči, bio je napola slijep.
Ispraznio je aparat, bacio ga u stranu i krenuo prema vozilu. Skoro mu je pozlilo kada je vidio dvoje ljudi na prednjim sjedalima. Skinuo je majicu i obujmio ruku da otvori vrata i za divno čudo odmah su se otvorila.
Bilo je neopisivo vruće, smrad zapaljene plastike i motornog ulja je bio nepodnošljiv. Nagnuo se preko suvozača da otkopča pojaseve i skoro se onesvijestio od vrućine, ali je ipak uspio.
Počeo je izvlačiti suvozača van, a s druge strane su prišla dvojica mladića i počeli izvlačiti i vozača.
Karlo je pažljivo spustio i polegnuo suvozača uz cestu, na asfalt.
Bio je potpuno iscrpljen, osjećao je nesvjesticu i želudac mu se digao. Tek tada je primijetio da je suvozač bila žena. Netko ga uhvati pod ruku i odvuče u hladovinu kraj ceste.
Stajao je, drhtao od slabosti i gledao u tijela pokraj auta i zgrozio se od pomisli da nije možda mrtva tijela vadio iz auta?
Prišla mu je Mirna i zagrlila ga, bila je uplakana i imala veću modricu i oteklinu iznad desnog uha.
- Dušo, pa ti si se udarila u glavu - reče u strahu pipajući joj oteklinu - boli te?
- Malo - odgovori tiho.
Drhtala je i čvrsto se privinula uz njega. Bilo mu je slabo i morali su sjesti u travu, prišla im je neka mještanka i donijela hladnog soka od bazge.
- Pozvali smo hitnu i policiju, jeste li dobro vas dvoje? - upitala je.
- Jesmo gospođo, hvala vam - odgovori Mirna pijući sok.
Začuju se sirene u daljini. Karlo pogleda prema nastradalima i opet osjeti mučninu. Vozač iz tog auta se u međuvremenu pridigao i držao je u naručju svoju suvozačicu.
- Dobro, bar je netko živ, pomisli Karlo.
Prisili se da ode do njih. Čovjek je sjedio uz ženu koja je krvarila iz glave. Noge su joj pod čudnim kutom bile sklupčane i znao je da su joj obje slomljene.
Pitao je vozača kako mu je, ali se taj uopće nije obazirao. Bio je u šoku. Nije Karlo tu više ništa mogao napraviti i vrati se do Mirne. Sjeo je do nje hvatajući ju za ruke.
-  Živi smo, bože, ne mogu vjerovati - šapnula je.
-  Mirna, zlo mi je…moram povratiti…- Karlo otpuže pola metra uz drvo i dušu ispovrati.
Policijsko vozilo i vozilo hitne pomoći su stigli gotovo istovremeno i policajci su počeli svoju proceduru. Jedan od bolničara je došao do Karla i Mirne.
- Jeste li dobro vas dvoje? - upita nas.
- Da – klimne Karlo glavom.
- Prvo ćemo se pobrinuti za ono dvoje, poslije za vas, u redu? - ponovi bolničar. Karlo opet klimne glavom. Gledao je kako djelatnici hitne unose dvoje stradalih u vozilo. Dežurna liječnica je prišla Karlu i Mirni, kratko i stručno ih pogledala i rekla policajcu da i njih prebace u bolnicu kad obave očevid.
Za to vrijeme su Mirna i Karlo sjedili zagrljeni, nijemi i preplašeni. Mirna je lagano drhtala, glave naslonjene na Karlovo rame i povremeno ga očima pitala kako je, a on je klimao glavom da je sve ok. Vrijeme kao da je stalo.
- Možete li doći? – pozove ih policajac - odvest ćemo vas sada u bolnicu.
Ustali su i ukrcali se u njihovo vozilo. Pod rotirkama su ubrzo došli u bolnicu i uputili se na pregled. Mirnu su odveli na kat na slikanje glave, a Karlu su u ambulanti obradili par porezotina.
Usput je Karlo davao svoje i Mirnine podatke policajcu te svoje viđenje i opis nesreće. Petnaestak minuta poslije, sjedio je u čekaonici i čekao Mirnu.
Sišla je stepenicama u pratnji medicinske sestre i mahnula mu da krenu. Bila je blijeda, uznemirena i još pod šokom doživljenog.
- Što je rekao doktor? - upita ju zabrinuto.
- Sve je ok, udarila sam u glavu, slikali su i to je to. Nema ništa na snimci, samo me još boli glava - doda umorno.
- Slobodni smo? – upita Karlo dežurnog liječnika.
- Sve vam piše u nalazu, sretno ste prošli - on im potvrdno kimne glavom.
- Da, i živi smo, to je bitno – prozbori Mirna dok su napuštali bolnicu.
Njihov godišnji odmor je završio prije no što je i počeo.